Kada govorimo o Topolšici, u mislima nam je dolina Toplice koja predstavlja jezgru istoimenog naselja. Ali, središte mjesta nije ni lječilišni kompleks kod hotela Vesna ili Bolnice, nego se nalazi nešto niže - kod vatrogasnog doma i područne četverogodišnje osnovne škole.

Topolšica je prirodnim datostima i ovdašnjim razvojem lječilišnog turizma napisala priču o zelenom i plavom, priču koju je potrebno doći pročitati na mjestu njezina nastanka - u Topolšicu!

Zeleni prozor Topolšice popunjavaju sljemena niskih vinograda i viših padina koje svoje obronke dostižu bez natjecateljskog rasta između igličaste i mješovite šume. Onog visokog drveća, s macastim cvjetovima i sjemenjem u buketima dugih dlačica - topola, koje su navodno nekada davno ovdje rasle i dale ime ovome naselju, danas gotovo da i nema. Kao i u mnogim drugim mjestima, i ovdje je ovdašnjoj šumi od kasnoga srednjega vijeka do I. svjetskog rata radi potreba po obradivoj zemlji, bilo presuđeno sve većim rušenjem i sječenjem. Odatle potječu nerijetka imena (najstarijih) slovenskih krajeva ili zaselaka; u šaleškoj okolici osim Topolšice naći ćemo i Hrastovec, Brezovu, Laze, Lazišče i ostale.

Od sjevernih vjetrova je ravnica u dolini zaštićena brdovitim Lomom, tek malo je otvorena prema pravcu jug-jugoistok. Mjesto stoga ima mnogo sunčanih dana, bez turobne magle; jasnoću na sunčanom Lomu i umjerenim hladom ispod njega. Kažu da je ovdje dom svježeg zraka s niskih planina - mirno srednje-gorsko podneblje. Po svoj se prilici donekle i radi smirenosti ovdašnje prirode ispod Loma iz zemlje prikazao i prirodni izvor tople vode, čiji je otac u ugaslom smrekovškom vulkanu. Bez ovdje pronađene ljekovite vode mjesto Topolšica ne bi bilo toliko naseljeno i poznato. Na taj je način dakle blagotvorno djelovanje ljekovitog izvora (uz srednje-gorske datosti ugodnog podneblja) već od davnina nudilo dobre mogućnosti za razvoj lječilišnog turizma.